ISTINSKI DELATELJ

Dokle god delujemo, i posmatramo svet (stvarnost), sa stanovišta racionalnog uma, jedina istina koja za nas važi jeste ona koja kaže da sve što činimo, činimo zbog sebe, za sebe i sebi. Shodno tome mi sami i ubiramo sve plodove svojih dela, bilo da su oni „dobri“ ili „loši“. Rezultat svega toga jeste egzistiranje u patnji – u odvojenosti od Boga. Medjutim, treba da je jasno da smo mi uslovljeni uzročno-posledičnim zakonom (karmom) samo zato što „verujemo“ da smo mi sami autentični uzročnici, odnosno – delatelji! To, da smo „delatelji“, zaista i jeste tako, ali samo sa stanovišta iluzije, jer mi ipak ne poznajemo tog „Sebe“ koji je Istinski Delatelj. …Mi se neprestano poistovećujemo sa iluzijom (EGO-om) pa zato i trpimo iluziju; te nam sve to, ceo njen svet, i deluje veoma stvarno.
     No, sa stanovišta prave istine, stvari stoje nešto drugačije… Naime; ako sebe smatramo – kao što i smatramo – živima, onda je Bog mrtav: ako „ja“ jeste, onda „On“ nije. – Nikakav kompromis tu ne može doći u obzir! …S tim u vidu, Ničeova jeretička izjava: „Bog je mrtav“ (bez obzira kako i zašto je on to rekao), predstavlja, zapravo, ništa drugo do samo – najlogičnije, najotvorenije i najpoštenije zapažanje, i istupanje, jednog racionalnog uma.

     Mi, ljudi, toliko slavimo i veličamo taj racionalni um, a ipak, pored svega toga, uspevamo da napravimo mesta i za nekakvo „verovanje u Boga“. To je ustvari vrhunsko licemerje, a ne iskreno i istinsko VEROVANJE (u) BOGA! – Ono što mi, uobičajeno, nazivamo „verom“ jeste samo intelektualna spekulacija, odnosnomišljenje (za-mišljanje) da postoji „tamo neki Bog“… Zbog toga; „verujući“ mi, zapravo, ne verujemo već sumnjamo – jer u pozadini svih naših stavova stoji stanovište: „Ja jesam – On nije!“ Te, zbog toga: Svaka vera jeste ateizam, i obratno.
     Istinska vera nije vera, nije mrtvo „verovanje“, već način življenja – življenje ljubavi. To nije ni hrišćanska religija, ni muslimanska religija, ni Hinduizam, niBudizam, ni Judaizam… niti bilo koji „izam“, već jedina istinska religija: Živa Vera (u) Živoga Boga.
     On je Jedini koji je istinski ŽIV – koji JESTE – i zato je On jedini i isključivi DELATELJ. Svi mi (ono što „mislimo“ da jesmo, i sa čim se poistovećujemo: EGO) jesmo samo „mrtva orudja“ kroz koja se On ispoljava. Bog, sa transcendentalnog nivoa (koji je suptilniji, čak, i od kvantnog nivoa) vuče sve konce a mi smo, poput marioneta, samo „lutke“ („igračke“, „orudja“) u Njegovim rukama. …Ono što pokreće moje udove na akciju, ono što im izdaje naloge i upravlja njima, ono što čini živima moje moždane ćelije i što njihovu funkciju koordinira sa aktivnošću celokupnog organizma, kao i ono što, uopšte, o-življava ovaj organizam – ta SILA OŽIVLJAVANJA – to nisam „ja“: to je On, odnosno ono što Ja istinski Jesam! Stoga, naša jedina zabluda i pogreška jeste ne čak ni u vrsti delovanja – već u pogrešnoj identifikaciji: identifikujemo se sa onim „što je oživljeno“ umesto sa onim „što oživljava“ – identifikujemo se sa „neživom materijom“ koja jeŽivotom o-življena, a ne sa (tim) Životom koji o-življava! U tome je ceo problem. Zato je neophodno zaista shvatiti ovu razliku i, samim tim, prosvestiti suštinu te Greške u našoj orijentaciji – a upravo tim uvidom i sama razlika biva prevazidjena.

     Nije prioritet shvatiti šta treba činiti a šta ne, čak nije prioritetno ni shvatiti kakve posledice mogu uzrokovati naša odredjena delovanja – već je nužno, znajući ko je istinski Delatelj, jedino: Odricanje od plodova koje te delatnosti sobom nose! …Ustvari, mi se nemamo čega ni „odreći“, jer ništa i nije u našoj nadležnosti; ali je poenta u tome što, i pored te činjenice, mi grabimo sebi sve moguće plodove tih „svojih“ aktivnosti. Na taj način, mi sebe stavljamo u veoma nezavidnu poziciju – poziciju „Kradljivca“, „Lopova“ (a samim tim i „Lažova“) – pa onda u istoj meri trpimo i posledice (karmu) tih istih „prisvojenih zasluga“. – Bog jeste istinski Delatelj, ali u onoj meri u kojoj mi sebi pridamo važnost, i zaslugu, da „mi nešto delamo“, u toj meri onda prisvajamo (iako na tome „ponekad“ i gorko zažalimo…) i sve prateće posledice („plodove“) tog svog neznanja i te svoje ne-časnosti.
     U „Bhagavad-giti“  je o tome rečeno:
-   „Složenost delovanja je veoma teško shvatiti. Zato trebaš pravilno shvatiti šta je aktivnost, šta je zabranjena aktivnost, a šta neaktivnost.
      Onaj ko vidi neaktivnost u aktivnosti i aktivnost u neaktivnosti je inteligentan čovek na transcendentalnom položaju, iako vrši sve vrste aktivnosti.
       Smatra se da onaj ko sve čini bez želje za zadovoljavanjem čula ima potpuno znanje. Mudraci kažu da je posledice njegovog rada spalila vatra savršenog znanja.
       Ostavljajući svu vezanost za rezultate svojih aktivnosti, uvek zadovoljan i nezavisan, ne vrši plodonosne aktivnosti, iako vrši sve vrste aktivnosti.
(…) Onaj ko je slobodan od dvostranosti i zadovoljan s dobitkom koji dodje sam od sebe, ko nije zavidan i ko je postojan i u uspehu i u neuspehu, nikada ne biva zapleten iako deluje.
(…) Žrtvovanje izvršeno u znanju je bolje od žrtvovanja materijalnih poseda, jer sva žrtvovanja aktivnosti dostižu vrhunac u transcendentalnom znanju.
(…) Kada stekneš pravo znanje od samospoznate duše, nikada više nećeš pasti u iluziju, jer ćeš zahvaljujući tom znanju videti da su sva živa bića samo deo Svevišnjeg, ili drugim rečima, da su Moja.
      Čak i ako se smatra da si najgrešniji od svih grešnika, ako se nalaziš na čamcu transcendentalnog znanja bićeš sposoban da predješ okean bede.
      Kao što plamteća vatra pretvara drvo u pepeo, vatra znanja spaljuje u pepeo sve posledice materijalnih aktivnosti.“
(Pogl. 4, stih 17-20, 22, 33, 35-37)
     
     Prema tome, sve što (u)činim ne (u)činim ja nego On, i sve što bilo ko (u)čini ne čini niko drugi nego On! Pošto je On isključivi Delatelj, to znači da je On i isključivi, istinski, UŽIVALAC – jer onaj ko dela, taj i uživa sve posledice svojih delatnosti. To je, prosto, zakon prirode. Zbog toga, onaj ko ispravno razume tu istinu prestaje robovati zabludi – smatrati sebe delateljem i uživaocem – i utvrdjuje se u istinskoj svesnosti, slobodan od uzroka i posledica: svesnosti Krišne, Hrista, Boga („Za onoga ko svuda vidi Mene i sve vidi u Meni, nikada nisam izgubljen, niti je on za Mene ikada izgubljen.“ – Bg 6/30). U toj svesnosti transcendiramo plodonosne rezultate „dobrog“ ili „lošeg“ rada, i to je apsolutni, transcendentalni ili, ako više volimo – ISTINSKI – nivo postojanja.
     Kada istinski shvatimo da svi plodovi naših (Njegovih) aktivnosti pripadaju isključivo Njemu, tada se svesno odričemo svog iluzornog, uobraženog, prava na njih i, sa najvećim zadovoljstvom i predanošću, uspostavljamo službu (življenje) predanog štovanja Boga odnosno Njegove sveukupne Manifestacije. To razumevanje je apsolutni vrhunac znanja i ima Oslobadjajući karakter, jer: „Vatra znanja spaljuje sve posledice grešnih aktivnosti. Ona je najmoćniji od svih pročišćivača. Naši životi imaju značenje i usmerenje samo ukoliko nastojimo da postignemo transcendentalno znanje o svesnosti Krišne, koje je kralj sveg znanja.“  („Kralj Znanja“).
     Umesto da delamo nerazumno i sebično u smeru zadovoljavanja  ličnih, nezasitih, čulnih apetita – što predstavlja ništa drugo do egzistenciju u životinjskoj svesti – trebamo se uzdići na viši, duhovni, nivo svesti. Svi oni koji ne razumeju istinu misle da će odricanjem od ovih materijalnih uživanja i zadovoljstava ostati uskraćeni za (taj, njima) jedini, i isključivi, smisao življenja, odnosno da će biti suočeni sa najcrnjom tamom besmisla. Nemajući obavest o pravoj istini, oni ne shvataju da je odnos izmedju zadovoljstava koja se mogu „iscediti“ na ovom materijalnom nivou i onih na duhovnom, transcendentalnom nivou identičan odnosu sunčevog sjaja posmatranog kroz tamno staklo zaštitne maske aparata za elektro-zavarivanje i sjaja kojeg spoznajemo gledajući u sunčevu „loptu“ pri vedrom i sunčanom letnjem danu! – Ovaj odnos nije ni malo preuveličan, jer je sušta istina da su sva materijalna zadovoljstva samo bleda slika („bleda kopija“) onog koje se širom otvara na putu svesnosti Boga.

     U knjizi „Autobiografija jednog jogija“, od još jednog divnog i veličanstvenog duhovnog lava – Paramhans Svami Joganande (1893–1952), stoji jedna epizoda iz njegovog života, koja se dešava u ašramu velikog sveca – Bhaduri Mahasaya-e – gde, posle jednog večernjeg Satsang-a (Sat – Istina,sang – druženje; sansk.), Svecu prilazi jedan od njegovih predanih učenika. Odlomak ide ovako:
-  „Učitelju, vi ste čudesan čovek“, izjavio je jedan učenik opraštajući se i gorljivo zureći u mudračev očinski lik. „Odrekli ste se bogatstva i udobnosti da biste tražili Boga i nas učili mudrosti.“ – Bilo je poznato da se Bhaduri Mahasaya još u mladosti odrekao velikog porodičnog bogatstva, da bi sav svoj život mogao posvetiti yogi.
     „Slučaj je sasvim obrnut!“ Svečevo lice izražavalo je blagi prekor.
     „Ostavio sam nekoliko bednih rupija, nešto sitnih užitaka, a dobio kosmičko carstvo beskrajnog blaženstva. Kako je moguće da sam sebi pritom išta uskratio? Poznajem radost deljenja bogatstva. Da li je to žrtva? Kratkovidi svet zapravo je onaj koji se odriče, jer neuporedivi božanski posed zamenjuje za bednu šaku zemaljskih igračaka.“
      Zakihotao sam se nad tim paradoksalnim pogledom na odricanje – pogledom koji svakom svetom prosjaku stavlja na glavu Krezovu kapu, dok sve uobražene milionere pretvara u nesvesne mučenike.
      „Božanski poredak brine se za našu budućnost bolje i mudrije od svakog osiguravajućeg društva.“

(A.I. – 393.str)

0 comments:

Post a Comment