ŠTA JE TO LJUBAV

Kada jasno uvidimo svoju istinsku prirodu, odnosno istinsku prirodu sveta u kojem bitišemo, tada, i tek tada, u nama se radja istinska ljubav prema tom svetu. To je ljubav koja savršeno-jednakim očima gleda na sve, jer tada uvidjamo da ne postoji ništa posebno što bi trebalo manje ili više voleti od bilo čega drugog. I uvidjamo da tek VOLEĆI SVE – istinski volimo i svaku pojedinačnu manifestaciju tog „SVEGA“ (tog Jednog)!
     
     Naše uobičajeno, ustaljeno, poimanje ljubavi predstavlja „donekle“ drugačiji pristup i drugačiju tačku gledišta… Radi se o tome da svet uvek doživljavamo kroz odnos izmedju „ja“ i sveta („ne-ja“), pa, samim tim, i ljubav prema tom svetu doživljavamo upravo putem tog odnosa. Medjutim; budući da ljubav nije, kao što ne može ni biti, razdvojena ni od čega (jer ona jeste suština svega), te pošto je sve kreacija EGA – nju je moguće spoznati isključivo svako za sebe i svako unutar sebe …a potom, ukoliko je zaista realizuje(mo), da je i emanira(mo) ka svemu.
     Znači, svaki „odnos“ jeste odsustvo ljubavi, pošto je ona isključivo u Jedinstvu! …Kada ja „volim“ nešto ili nekoga, to podrazumeva razdvojenost na mene („ja“) koji volim, i na ono („ne-ja“) što je voljeno: razdvojenost na „subjekt“ i „objekt“. Budući da to „ne-ja“ (svet) predstavlja ništa drugo do odraz moga „ja“, onda kada nešto ili nekoga „volim“ time ustvari samo pružam potporu i zaštitu svom sopstvenom EGU – zapravo se razdvajajući od stvarne Ljubavi.
      Treba razlikovati pojam „voleti“ od pojma „negovati ljubav“ odnosno „biti ljubav“, jer „voleti“ predstavlja EGO-ljubav! Pojam „voleti“, naizgled paradoksalno (zapamtite: paradoksalno znači istinito!), istovremeno podrazumeva i svoju NEGACIJU odnosno, u krajnjem slučaju – suprotnost. – Kada nešto „volim“, to znači moje prianjanje, odnosno vezanost za to što volim, a samim tim je i („iza zastora“) neizostavno prisutna i odbojnost (uključujući i strahove) prema svemu onome što bi moglo da naruši tu ljubav. Pri takvoj „ljubavi“ mi smo uvek duboko „rascepljeni“. U njoj se uvek istovremeno krije i klica mržnje (ma koliko duboko počivala…), jer su suprotnosti uvek jedna u drugoj sadržane. Ta klica raste i razvija se čim ova ljubav počne da slabi, i zbog toga, u tom slučaju, mnogi tada traže „zaborav“ i spas od suočavanja sa „gorkom zbiljom“ – a ako to ne uspeju, tada bivaju neposredno, pa često i veoma bolno, suočeni sa onom „drugom stranom medalje“ zvane EGO-ljubav…
     Za razliku od te „ljubavi“, istinska ljubav – ljubav u pravom smislu njenog značenja – nema svoju suprotnost (!), jer su u njoj upravo sadržane sve suprotnosti! …Kada ljubav jeste, tada ne postoji ništa drugo osim nje, jer ona podrazumeva SVE.

     Ego-ljubav jeste ustvari „zaljubljenost“ – mada mi ovom terminu inače pridajemo vrlo ograničeni smisao. Na taj način, ono što mi nazivamo ljubavlju nije, ustvari, ništa drugo do – „posesivnost“!
     Ako postoji nešto što „volim“, to ujedno podrazumeva i  postojanje nečega što „ne volim“ (ili bar ne volim u istoj meri, podjednako…), a pošto je i predstava onoga što volim – baš kao i onoga što ne volim – projekcija moga EGA, to znači da time samo podržavam razdvojenost unutar sebe, odnosno podržavam EGO.
     Kada volim nešto odredjeno tada to nije ljubav, jer tada to, ustvari, predstavlja bekstvo od „onog što ne volim“ (bekstvo od sopstvene slabosti) – a ljubav nikako ne može biti bekstvo nego, upravo, spontano i jasno sagledavanje i razumevanje „onoga što jeste“; jer istinska ljubav nije slabost, već apsolutna snaga i moć. Tako, tek kada prevazidjemo „voljenje“, u opštem smislu, tek tada zaistaspoznajemo Ljubav!!! …Voljenje nečeg posebnog jeste vezanost, a ljubav jeste sloboda. Zbog toga, tek ne „voleći“ ništa (ništa posebno) mi istinski volimo SVE (uključujući tu i svaku pojedi-nač-nost) – a kad volimo sve, mi tada ne „volimo“ nego mi tada JESMO LJUBAV! I tek tada EGO gubi potporu – jer više nema ocenjivanja i razdvajanja.
     Ako voljenje podrazumeva vezanost (što je istina) onda voleći SVE mi se „vezujemo“ za SVE, a (samo!) kad smo vezani za SVE mi tada,  zapravo, nismo vezani ni za šta (ni za šta posebno) – i zbog toga je to potpuna i istinska sloboda tj. ljubav! – To je onaj jedini, Bogom-dati, način za spoznaju istinske slobode (ljubavi), jer ako pokušavamo da se oslobodimo vezanosti tada će ta naša „sloboda“ predstavljati ništa drugo do bekstvo od vezanosti; a bekstvo je ropstvo. Zbog toga je taj jedini, i univerzalni, način oslobadjanja od ropstva: „Vezivanje za SVE“! …To je ona vrhovna spoznaja od koje se EGO čuva pomoćuracionalističke logike, jer čisto logički rezonujući, i tražeći „razumno“ rešenje za slobodu od vezanosti, nikad nećemo spoznati istinu – jer logika jedino „rešenje“ vidi: ili u borbi (za slobodu), ili u bekstvu (od vezanosti) – a to, bilo šta odabrali od ta dva „zla“, uslovljava večito kruženje u iluziji koju nam nameće EGO (naš „racionalni“ um).
     Kada jeste ljubav, tada smo potpuno i bezrezervno predati svemu (svetu uopšte), i zbog toga ne ostaje ništa što bi održavalo moje lično „ja“ i davalo mu potporu i supstancijalnost. – Tada smo, znači, u potpunosti predati onome što nije „ja“ („ne-ja“) i zato smo tek tada istinski predati SEBI: svom istinskom sopstvu. …Jednostavno: Ne postoji drugi način za pomoći (učiniti dobrobit) sebi nego što je to  bezrezervno pomaganje (služenje) svetu. Na bilo koji drugi način mi samo pomažemo svom EGU – svojoj razdvojenosti od sebe i sveta uopšte. Zbog toga je jedina, i istinska, ljubav: u DAVANJU; i to BEZREZERVNOM DAVANJU – bez pomisli na ikakvu ličnu korist – jer „dajući“ mi dajemo sebe (svoje „ja“), a sve to u korist svoga istinskog sopstva (NE-ja, NE-EGA). Odnosno: Tek dajući se SVEMU mi se zaista dajemo SEBI!!! …I tek tada, i tek tako, mi zaista ostvarujemo i najvišu Ličnu korist, koja je dostupna samo, i tek onda, kad apsolutno odbacimo i samu ideju o „ličnoj“ koristi – ideju o  ma kakvoj sebičnosti uopšte! – To je veličanstvena, oslobadjajuća istina od čije spoznaje nas um neprestano „štiti“ i odvraća, a što je i sasvim razumljivo, jer ona direktno donosi propast samom EGU.

     Nama je, u suštini, stalo do drugih samo zbog nas samih – zbog našeg sopstvenog samoljublja; a to nije ljubav već – koristoljublje!
     
     Drugi su nam neophodni samo zato što smo sami po sebi veoma slabi i bezvredni (i tako će biti dok god robujemo EGU), a njihova pažnja i ljubav prema nama stvara nam utehu utiskom naše sopstvene vrednosti. U nedostatku te ljubavi bivamo suočeni sa svojom ličnom ništavnošću, i tada dolazi – ili do depresivnosti, ili do pokušaja kompenzacije ljubavi putem agresivnosti (prema sebi ili drugima). Uglavnom, sve se svodi na to da je mi, jednostavno, moramo sebi „pribaviti“ inače bivamo zatečeni u najvećem mogućem, tačnijeegzistencijalnom, problemu. Zbog toga smo mi veoma ovisni o toj ljubavi i o njenim „emiterima“, tako da je, sasvim razumljivo, prisutna i velika posesivnost prema „izvorima“ te ljubavi; a pošto su ti „izvori“ (spoljni svet) samo izdvojeni odrazi mog EGA, to jasno znači da posesivnost sasvim sigurno nije ljubav, jer podržava EGO.
     EGO-ljubav, odnosno sve ono što smo inače oduvek smatrali da ljubav jeste, jeste posesivnost, odnosno: totalno SAMOLJUBLJE. To je tako; svidjalo se to nekom ili ne – to je, jednostavno, tako.
     U centru svake naše tzv. „ljubavi“ jeste EGO, i sve je usmereno ka Ličnojkoristi. Mi druge volimo samo i isključivo zbog sebe, ali nikad ne uočavamo tu činjenicu jer nas EGO usmerava – od sebe ka spolja, i time nas goni sve dalje od same Istine. Nikada nismo u poziciji da jasno sagledamo pravu suštinu sveta i da, prepoznavajući samoga SEBE u Centru celokupne (svoje) Egzistencije, sagledamo tu divnu, božansku i božanstvenu – Vrhovnom Ljubavlju uslovljenu – apsolutnu SEB-IČNOST Postojanja! …I, sva sreća da je „Sebičnost“ centralni postulat Postojanja, jer kad Bog ne bi voleo Sebe – ko bi ikada, i ikako, uopšte mogao doći makar i u samu poziciju da „morališe“ o pitanju same sebičnosti (ko bi ikada bio „stvoren“?); ko bi se ikada i mogao naći u poziciji da, ovako i ovoliko ophrvan iluzijom i zabludom, sebe doživljava kao entitet „izdvojen“ (ma šta to značilo) iz celine postojanja!?! …Ustvari, nije to ni „sreća“, već, jednostavno, Njegova VOLJA – koja jeste LJUBAV!
     Tako, istinska ljubav je moguća jedino uz apsolutnu iskrenost prema sebi i prema svetu uopšte. A takva iskrenost je moguća samo uz punu svesnost istine odnosno celovitosti. …Kada smo svesni istine i stvarnosti, tada – i tek tada – prestajemo bežati od činjenice sopstvene sebičnosti, jer je konačno sagledavamo ne kao nešto loše, ružno i „sebično“, već kao osnovni i nužni preduslov za nesebično voljenje sveta! Tada sebičnost, trenutno i čudesno, biva preobražena u vrhovnu vrlinu, jer „magični dodir“ božanske Iskrenosti u potpunosti razoružava EGO i, razgrćući guste oblake iluzije sa neba naše svesti, omogućava prodor blagorodnih zraka sunca Istine i Ljubavi. I tada Vrlina počinje sijati nesmetano sama od sebe, čineći nam očigledno-besmislenom čak i svaku moguću pomisao o ma kakvoj „ličnoj“ (nasuprot „ostatku sveta“) koristi – a koja bi isključivala istovremeno bavljenje globalnom, sveopštom koristi i dobrobiti.
     Stoga, apsolutna sebičnost nije sebičnost. Apsolutna sebičnost jeste apsolutna Nesebičnost, i stoga: LJUBAV. – To je, jednostavno, priroda Boga; sama priroda Postojanja.

     Robujući iluziji, dopuštamo da nas EGO, s jedne strane, navodi na EGO-sebične stavove i postupke, grabeći ličnu korist a na tudju štetu, a s druge strane – nasuprot toga  (podležući lažnom moralisanju) – da nas „ubedjuje“ kako je bolesno, nemoralno i neprirodno voleti sebe; jer, navodno, na taj način mi sebe „narcisoidno izoliramo od ostatka sveta“!… – To je, doslovce, jedan od najprljavijih, najpodmuklijih i najbezobzirnijih trikova kojima EGO osigurava svoj opstanak i svoje „carevanje“; jer kako bismo ikada mogli u potpunosti sagledati pravu suštinu sebičnosti (i time ogoleti EGO i realizovati Ljubav) ako ćemo je večito, a priori, tobože osudjivati i odbacivati?!! – Time smo potpuno isti kao oniFariseji i Sadukeji pominjani u Novom Zavetu, čija hipokrizija je Isusu bila  toliko omražena.
     Zaista je EGO vrhunski Obmanjivač i Lažov; ali neka nas to nimalo ne brine – utoliko je naš uspeh i „dobitak“ veći kada ga prozremo, sagledamo i u potpunosti razobličimo!!!…
     Zbog svega toga, potrebno je sa velikom pažnjom sagledati i razumeti sledeće:
-     Ljubavi prema samome sebi se nikako i nikada ne možemo odreći (a upravo je to ono što EGO smatra da je uspeo „pružajući ljubav drugima“), i zato se moramo suočiti sa tom činjenicom, ali razumevajući je u potpunosti: Neophodno je SVESNO pružati ljubav sebi; ali ne „sebi“ u smislu svoga mizernog i iluzornog „ja“, nego „SEBI“ koji „Jesam suština svega što postoji“ (sveta uopšte!) …pošto je, kako smo već odavno jasno uvideli, svet samo odraz mene samog. Prema tome:Pružajući ljubav svemu, budimo svesni da je mi time zapravo pružamo sebi – ali sada „sebi“ koji jeste „Istinsko JA“, odnosno BOG UNIVERZUMA, a ne onom „ja“ koje nas razdvaja od Suštine!
     
     „Bog“ – jeste Nerazdvojno Jedno, i zato ljubeći SVE mi, zapravo, ljubimo Boga, odnosno ljubimo svoje istinsko sopstvo. Tog „sebe“ se treba i mora voleti, a izbegavanje i anatemisanje te ljubavi – na šta nas EGO navodi – neizostavno donosi bol i patnju, jer se time odričemo svoje sopstvene suštine: samoga Sebe.
     …Pogledajmo sada, i sagledajmo, u kakvom svetlu nam se sad pojavljuju one dve vrhovne Hristove zapovesti:
-    „Ljubi Gospoda Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svom misli svojom.“ i
-    „Ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe.“  (Mat.22;37,39)

     Da li je On ovo izrekao „tek tako“… predočavajući nam kakav propisani strogi „kućni red“ – kako bismo, dosledno ga poštujući, izbegli gnev nekakvog našeg „namrgodjenog sedobradog stanodavca“ koji „tamo odgore“ nadzire naše ponašanje?! Ili nam je time, jednostavno, samo prosto, jasno i brižno predočio samu suštinu temeljnog principa svekolikog postojanja, dostojnog vrhovnog uvažavanja i poštovanja – principa univerzalne kosmičke Ljubavi: Ljubljenje samoga SEBE; i to: „Svim srcem, svom dušom i svom misli svojom!“ – dakle BEZ OSTATKA!?! …Ovo je, zapravo, više retoričko pitanje, jer je sam  odgovor i više nego očigledan. I, samo još jedna stvar: nije Isus to rekao zato što mi „trebamo“ početi sa upražnjavanjem nekakvog, novouspostavljenog, „treninga za poboljšanje naše opšte psiho-fizičko-duhovne situacije“ – nego upravo zbog činjenične nužnosti za ostvarenjem harmoničnog saglasja (jedinstva!) svoga bića, i svoga življenja, sa onim Principima u prirodi na kojima Istina (sama Stvarnost, Postojanje) VEĆ (uvek, oduvek i zauvek) počiva!!!
     Uostalom, i sama Hristova poruka, neposredno pošto je objavio ove dve vrhovne zapovesti, a koje su ustvari jedna ista, glasi: „O ovima dvema zapovestima visi sav Zakon i proroci!“ (Mat.22;40)

     Sve je „okačeno“ o Ljubavi – ljubavi (SVEGA) prema SVEMU… prema večnom i beskonačnom SEBI!
     Prema tome, poruka (ako ne i zapovest) bi mogla da glasi:

-    Ne volite druge zbog sebe, jer to je licemerje, nego volite sebe zbog drugih – jer to je Ljubav.

(A.I. – 206.str)

0 comments:

Post a Comment